Tu negdje...
...ili ovdje...ne znam. Slova sama sebe pisu. Sloboda, zadovoljstvo i sreca su tu negdje...ili ovdje. Nadam se samo da su tu, svi oni, da ostanu. 20110922
 |
Otvori blog |  |
Koracam..
...ili ovdje...ne znam. Slova sama sebe pisu. Sloboda, zadovoljstvo i sreca su tu negdje...ili ovdje. Nadam se samo da su tu, svi oni, da ostanu. 20110922
Jedan dah udisemo i svaki strah pobjedjujemo. Jednim putem koracamo i sve prepreke prelazimo. Ti i ja dvije sjenke dva bica pod istim nebom. Vodis me , cekas me tamo gdje me niko nije vodio a istovremeno i cekao. Tu gdje svaki kraj puta prelazi u pocetak. Isprepletenih prstiju i snagom ljubavi koracamo.
Kap Veceras je kisa osvjezila zrak blagi vjetar miluje nas kosa tvoja mokra kao rosna trava tog predivnog jutra. Dlanovi je dodiruju, a prsti njezno miluju celo i brisu kisu na tvojoj kozi. Jedna kap ostala je tu bas tu u cosku oka gdje pocinje san. Prilazim ti blize u susret oku u susret kapi kise u susret tebi. Blizu sam osjetim taj miris kise na tvojoj kozi Udisem. Podizem ruku i lagano uzimam kap dok usne spustam na to sneno oko.
Veceras nek' noc nosi i rijeci i vrijeme rijekom mraka sto jutru plovi izmedju dlanova tvojih. Setaju nam sjene Dodji ,pojavi se i ponesi
ispod mjeseca u sarenilu noci
plesu sa dushom ,setaju srcem.
Tek jedna mala je zoraa
i pogledaj sad dlanove moje..
u osmijeh se shire.
Blagi smijeh na licu mom
tebe zovu
jer u ovom trenu dirnuo si jednu zvijezdu.
sjecanju stavi okov od svjetlosti
nek se siri u talasu nada
da doci ce dani
kada sjecanja postaju...sada.
Onako zubato sunce sjevera prelijeva svoje zrake po bijelom pokrivacu. Sjaj se odbija od prvog snijega i svjetlucaju smrznute pahulje na zemlji. Koracam a zvuk ispod cizmi odzvanja u danu i mom uzdahu. I tu, pored same cizme, se nadje on; mali maslacak tako sam u tom cijelom bijelom prostranstvu, ali istovremeno i jak. Svojom bojom i pojavom dodao je novu car tom dahu sjevera.
Ja sam Azra vjetar, ili ako ti se vise svidja leptir...samo sto nisi obican cvijet na koji ja treba da sletim.
N.B.H
Stojim ispred zida, nestajem ili postajem. Gledam a ne vidim, zelim li vidjeti ?
Oci sklapam da osjetim grc u licu, bol izdrzljivu. Ona me obuzima,ta bol ... jasna i prisutna van mene.
Nestati, ili postati dio zida tog svijeta oko nas koji zeli da bude dio nas.
Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve biljezi i ispisuje, a racun se placa nocu, na velikim, mracnim i velikim poljima nesanice. Ali tu se i sve rjesava i brise, konacno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena.
Ivo Andric
